Zašto toliko zanima psihologija? Zašto self-help industrija raste? I gdje se nalazi sreća?
Od koliko ste ljudi čuli da su razmišljali o upisu psihologije? Ili ste i sami rekli kako vas to zanima?
Kad kažem da sam na edukaciji za psihoterapeuta ljudima se često probudi interes. Pogotovo ako spomenem da me posebno zanima bračna terapija – već je nekoliko njih bilo koji su ponudili da popijem kavu s njima i njihovim partnerima pa malo promotrim.
Zvuči smiješno (i je), ali većini ljudi se interes za psihologijom svodi na interes kako unaprijediti svoje odnose i živote. Pretpostavljam da kada kažete da vas zanima psihologija da ne mislite na dijagnostičke tablice niti faze razvoja prema nekom od začetnika psihologije.
Psihologija se prvi put javlja u 16.st. u okviru filozofije i pedagogije, a od 19.st. se razvija kao znanost. Još u 4.-5.st.p.n.e. Sokrat izjavio „Upoznaj samog sebe!“.
Odmah ću stati s ovim poglavljem jer pretpostavljam da većinu ovaj dio psihologije ne zanima.
Što nas zapravo zanima?
Većinu nas zanima kako živjeti sretnije.
To znači da želimo znati kako biti dosljedni u svojim odlukama, kako imati skladnije odnose, kako zadržati početničku zaljubljenost u vezi što dulje, kako kontrolirati emocije, smanjiti svakodnevni stres itd.
Ljudi traže sreću na različitim mjestima i na različite načine. Svatko od nas radi najbolje što zna u tom trenutku. Zanimljiv je podatak kako je u 2019. procijenjena zarada self-help industrije 11,9 milijardi dolara. Ne samo to nego je prije 2 godine (govorimo o SAD-u) vrijedila 9 milijardi, a do 2022. se očekuje porast na 13 milijardi. Dakle, porast je očigledan.
Zašto self-help industrija raste?
Self-help industrija raste jer nudi rješenja, a ljudi imaju probleme. Nije da ljudi prije nisu imali probleme, nego su imali probleme drugačije vrste.
Primjerice, netko tko se borio za vlastitu egzistenciju (problem: siromaštvo) ili život (problem: rat) nije imao vremena kao mi danas razmišljati o smislu životu (problem: jesam li DOVOLJNO sretna?).
Suvremeni čovjek nailazi na velike izazove: manjak vremena, veliki stres, nametnuti perfekcionizam, imperativ savršenog fizičkog izgleda, itd.
Da se drugačije izrazim, to su okolnosti u kojima živimo. Naš problem nisu te okolnosti nego činjenica da mi te okolnosti oblikujemo u vlastita očekivanja.
Zašto to radimo? I
z različitih razloga, a jedan od njih je potreba da budemo prihvaćeni.
Sreća manje ovisi o tome što se događa oko tebe, a više o tome kako se ti s time nosiš.
Čini se kako se s tolikom količinom internaliziranih očekivanja veliki broj ljudi teško nosi. Budući da ljudi žele da im bude bolje, traže rješenja na različitim mjestima.
Gdje tražimo sreću?
Koja su to mjesta na kojima tražimo rješenja?
Upišete li u tražilicu “kako živjeti sretnije” ponudit će vam se sljedeće: 10 načina kako postati zadovoljna i pozitivna osoba, 12 tajni kako biti sretan, 8 savjeta za sretniji život… Formule, koraci, tajne, savjeti, recepti. To su stvari koje nam se najviše nude.
To ne znači da ne postoje i oni drugi načini, poput savjetovanja i psihoterapije. No, ti su načini duži, a mi smo sami sebe uvjerili da nemamo vremena.
Ne traži brza, nego ispravna rješenja.
U velikom moru ponude nađe se i mnogo onih koji žele brzu zaradu. S druge strane ima ljudi koji traže brza rješenja. Tako te dvije skupine zapravo čine skladnu cjelinu u kojoj jedni konstantno zarađuju dok drugi konstantno vjeruju da njihov problem samo što nije riješen.
Ljudi se žele osjećati bolje. No, put do toga nije tako jednostavan. Put nekada podrazumijeva prolazak kroz teške faze samouvida, upoznavanje nekih dijelova sebe koji nam nisu tako ugodni i poznati. Osim toga, na tom putu ponekad je potrebno potražiti pomoć što je mnogima teško u kulturi u kojoj je dominantno razmišljanje da pomoć traže slabi.
Nisu svi spremni za put osobnog razvoja – neki biraju kratkoročno lakše puteve.
Što je teško na putu samorazvoja?
Često pišem kako rad na sebi nije često ugodan. Mnogi su taj proces sveli na kupku i čitanje knjige ili mjesečnu masažu. To su lijepe aktivnosti kojima pokazujemo ljubav prema sebi. No, tu rad na sebi nikako ne staje.
Ono što nam čini ugodu nekada nas može uništiti, a iz neugode rastemo. Bill Eckstrom
Koji je teži dio rada na sebi?
Teži dio je prihvaćanje da možemo mijenjati jedino sebe, a onda i mijenjanje sebe. To nikako ne znači da smo mi bili pogrešni, pa se sada moramo mijenjati. Znači da odbacujemo uvjerenja koja nam više ne služe, i usvajamo nova.
Ovo je dug proces jer su uvjerenja utabane staze u mozgu. Neupitne istine za nas. Prihvaćanje novih uvjerenja jednako je usvajanju novih navika, potrebno je mnogo truda i vremena da internaliziramo neku novu “istinu”.
Sljedeći zahtjevan korak u tom procesu je samouvid. Rad na sebi znači prihvatiti sebe. To znači da prvo moramo upoznati sebe u cjelini, dakle odbaciti sve one pakete u koje smo omotali neke dijelove sebe koje smo htjeli sakriti. Težina ovog zadatka leži u činjenici da moramo prihvatiti svoju nesavršenost.
Mnogi od nas će reći “ma znam da sam daleko od savršenstva”, ali se zapravo vrlo teško nose sa svojim manama. To dvoje potrebno je uskladiti. Prihvatiti da smo vrijedni iako griješimo. Da smo dovoljno dobri iako smo ponekad i loši.
I posljednji razlog zašto je to tako teško je strah od odbacivanja. Čovjeku je strah da će biti odbačen vrlo intenzivan, zato što je nekada odbacivanje od zajednice značilo smrt. Bojimo se da ćemo, ukoliko otkrijemo svoje nesavršenosti, naići na otpor zajednice (što se ponekad i dogodi). Stoga je potrebno vrijeme i rad da osoba odluči je li joj važnije riskirati gubitak svog identiteta ili gubitak odobravanja okoline.
Pomažu li self-help knjige?
Nerijetko čujem ovakvo pitanje. Nije upitno pomažu li neka slova na nekom papiru nego ZAŠTO ih netko čita.
Pomažu li kardiolozi? Zasigurno. Ali, ako meni treba izvaditi zub, čisto sumnjam da će mi oni pomoći. Znači li to da su kardiolozi nestručni? Naravno da ne, nego sam kucala na kriva vrata.
Ako je pitanje pomažu li self-help knjige u dubinskoj promjeni čovjeka, onda je odgovor ne. Zašto? Zato što dubinska promjena znači promjena načina razmišljanja. Mi ljudi nismo svjesni procesa putem kojih doživljavamo svijet.
Sama riječ “self” znači da sami dolazimo do rješenja. Kako ćemo doći do rješenja ako koristimo isti obrazac razmišljanja? Kako propitati uvjerenja koja nam ne služe, ako ih uopće nismo svjesni? Rijetki su koji to mogu bez pomoći terapeuta (ako ih ima).
Tako primjerice vjerujemo da nam se anksioznost dogodila te da mi s time nemamo izravne veze. Ako ne vjerujem da ja imam veze s njenom pojavom, onda tražim rješenje negdje izvan sebe. Pa je tako često prvi korak promjena frizure (“trebam neku promjenu u životu”). Drugi je korak okrivljavanje okoline ili ljudi iz okoline. Treći jer korak čitanje self-help literature ili slušanje motivacijskih govornika.ž
Da ponovim, nema ništa loše u svemu tome. No, lijepiti flastere na otvorenu ranu ne donosi promjenu ni boljitak. To što će ti netko reći “ti to možeš” ne pomaže ako ti svojim načinom razmišljanja (temeljem uvjerenja koje nosiš) vjeruješ u suprotno.
Ono što bih svakako izdvojila kao manu self-help industrije je postavljanje nerealnih očekivanja, tzv. “slatke laži”. Očekujemo li brzu promjenu, a ona se ne dogodi, dodatno smo frustrirani i tako ponovno krećemo u potragu.
Istočnjačka filozofija
Kad ne pronađemo rješenje u svojoj okolini niti knjigama iz svoje knjižnice i dalje NE zaključujemo da je nešto U NAMA. Tada idemo još koji korak dalje, okrećemo se budizmu, stoicizmu, meditaciji, yogi, minimalizmu, itd. Te divne filozofije života imaju smisla ako ih zaista živimo. I jednako tako nemaju smisla ako ih nalijepimo na svoja uvjerenja koja ostaju netaknuta.
Neki idu toliko daleko da naprave pokoji korak dalje i odu u Indiju ili koju drugu zemlju na obnovu. Traže svoj mir.
Tko želi donijeti blago s Kariba, mora blago nositi u sebi.
Pišem ovo jer sam i ja nekada davno vjerovala da ću se naučiti manje stresirati ako odem u neku istočnjačku zemlju. Kao da tamo sjedi neki mudri starac i čeka da dođem da on mene promijeni. Voljeli bismo da je tako lako, ali nije. Ljudi nisu auti koji će doći automehaničaru. Sami moramo odraditi taj proces samorazvoja (što ne znači da u tome ne možemo imati pomoć).
Srećom pa sam prije toga upoznala psihoterapiju. Na putovanja tako idem zbog uživanja i upoznavanja novih krajeva i kultura, a na psihoterapiju kako bih naučila živjeti zadovoljnije, odnosno prestati si otežavati načinom razmišljanja neke životne okolnosti.
Ljudi vole savjete
Zašto ljudi vole savjete?
Ljudi vole da netko drugi za njih donese neku odluku. S jedne strane ne moraju previše oni mozgati, a s druge strane odgovornost nije više na njima.
Volimo poslušati savjet jer tada svoju odgovornost prividno prebacujemo na druge ljude. “Možemo ih okriviti ako stvari krenu krivo”.
Gdje želite da bude odgovornost za vaš život? U vašim, ili tuđim rukama?
Sad razmislite ponašate li se u skladu s prethodnim odgovorom?
Tko su najsretniji ljudi na svijetu?
Već kad govorimo o sreći, važno mi je spomenuti i istraživanja sreće. Sigurno vam je poznato kako su često Danci i Šveđani prema istraživanjima najsretniji narodi u Europi.
Kako to? I kako to da su im i stope alkoholizma i suicida isto tako na samom vrhu europske ljestvice?
Istražimo li malo detaljnije, vidjet ćemo koji su to kriteriji prema kojima se određuje najsretniji narod. World Happiness Report istražuje najsretnije zemlje svijeta temeljem sljedećih kriterija: dohodak, zdravlje, društvena podrška, sloboda, povjerenje i velikodušnost, a u 2018. titulu najsretnijih nose: Danska, Švicarska, Norveška i Finska (RH je 82/155).
Dohodak. Dakle, je li netko sretan određujemo temeljem toga kakav mu je imovinski status. Ne čudi stoga da su Skandinavci na ovim popisima uvijek vodeći.
Kako onda pronaći sreću?
Na kraju ovakvog teksta gdje su otvorena mnoga pitanja tražimo zaključak. Gdje se onda nalazi ta sreća? Odgovor na to mora pronaći svaka osoba za sebe. No, svakako mogu reći gdje sreća nije, a gdje je često tražimo.
Sreća nije u gubitku kilograma. Nije u većoj plaći. Čak nije ni u obnovi u Indiji. Ne nalazi se ni u prakticiranju yoge. Sreća nije u terapeutovom uredu.
Često tražimo sreću izvan sebe. Tražimo odgovore i rješenja. Što ako krenemo postavljati pitanja unutar sebe? Za sreću ne moramo potrošiti mnogo novca ili otputovati u daleke krajeve. Čak niti upisati psihologiju. Moramo “samo” upoznati i prihvatiti sebe.
Najduže putovanje na svijetu je onih tridesetak centimetara od glave do srca! Davor Rostuhar
Ranije ste na portalu kucaposao.com mogli pročitati članak o tome kako zadržati osobne granice i reći "ne".
Ako i vi imate problema s postavljanjem osobnih granica, Sluša-Lica vam nudi rješenje! Naime, od 1. svibnja 2021. godine kreće mjesečni program upravo na ovu temu, dakle, postavljanje osobnih granica.
Program se sastoji ukupno 4 predavanja, vježbi te 1 live Q&A-a. Trajanje programa je 30 dana, a ukupna cijena je 30€.
Za dodatne informacija, vaše upite, kao i za samu prijavu na program, možete pisati na mail adresu sara.peranic@gmail.com.
Više o programu možete saznati na newsletteru i Instagram objavi:
Slušamo se. 😊
Izvor fotografija: Unsplash
Piše:
Sara Peranić, mag. soc. ped., eduk. psihoterapije
Osnivačica i autorica Sluša-Lice, portala za za ljude koji žele raditi na sebi.
Comments